Tužni prizori hrvatske svakodnevice

Kako smo prošlim postom najavili, provedbom kontrole nad zaposlenicama koja podrazumijeva terenski obilazak svih korisnika, otkrile su neke jako tužne priče našeg kraj. U vrijeme, budimo realni, nikad većeg materijalnog obilja, ovo društvo nekako uspijeva na svoje margine izbaciti u pravilu svoje starije i nemoćne članove. Ova ponosna starica u 21. stoljeću živi sama,u trošnoj dimarici bez vode i sanitarnog čvora. Ono što je dirljivije od uistinu tužnog prizora koji nas je zatekao, njena je hrabrost i ona oštra nepokolebljivost svojstvena samo ljudima s genetskim zapisom vrgorskog kamenjara. Upravo poput vjetrom i suncem išibanog Njega, stoje i oni – naši sugrađani koje smo eto uspjeli zaboraviti i znate što? Još uvijek jači su od nas. To što se ne bore papirologjiom protiv administracije, ne znači da su se predali, samo su pametniji od nas odbili su poći vlakom novog vijeka koji blještav i primamljiv vodi ka ponoru.

Zaposlenice Projekta nažalost, na određen su rok uz njih pa s toga molimo sve nadležne institucije da pronađu načina za pružiti adekvatnu pomoć ovim ljudima. Nakon priloženih priča i fotografija, Grad Vrgorac već je najavio model pomoći najugroženijim slučajevima, Centar za socijalnu skrb također ulaže veliki napor, no sve to očito nije dovoljno te nas kao društvo čeka veliki posao na svim razinama, počevši od najviše (same države) pa sve do nas samih u kontekstu odgoja i edukacije.